Cvjetne gredice

U Zadru se cvijeće oduvijek uzgajalo, bilo u atrijskim vrtovima rimskih kuća, bilo na prozorskim daskama i ograđenim vrtovima srednjega vijeka. Međutim, prve javne cvjetne površine javljaju se relativno kasno, a podudaraju se s pojavom prvih javnih perivoja u devetnaestom stoljeću. Prvi javni perivoj otvoren je već 1826. godine, ali je zamišljen više kao botanički vrt mediteranske flore. U njemu je izgrađen veliki kamenjar zasađen biljkama dalmatinskog krša, ali nekih bogatih cvjetnih gredica nije bilo. U kasnije otvorenim perivojima bilo je više cvjetnjaka.

Zadarski cvjetnjaci devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, slično kao i u ostalim krajevima, imali su u sredini palmu, juku ili bananu oko koje je bilo posađeno niže cvijeće. Vrlo su česte bile i kane. Za razliku od današnjih cvjetnjaka u kojima se koristi samo sezonsko cvijeće, nekad je u cvjetnjacima bila česta upotreba trajnica, pa čak i grmlja. O tome nam svjedoće stare razglednice. Iako su često dosta retuširane većina biljaka se može determinirati.

PRVI ZADARSKI CVJETNJACI

Zadar je grad duge povijesti, a kako uzgoj cvijeća prati razvoj ljudskog roda, može se pretpostaviti da je i u Zadru oduvijek bilo cvijeća. Kako je grad nastao u podneblju mediteranske klime, blage što se tiče zimskih temperatura, ali surove u pogledu ljetne suše, tako je i cvijeće bilo određeno klimom.

U doba Rimskog carstva Zadar je zauzimao veliku površinu i raster ulica mu je bio širok, pa su i kuće bile komotne s prostranim atrijskim vrtovima, što sve upućuje na to kako je bilo i obilja cvijeća, barem u onim kućama koje su imale bunare.

U srednjem vijeku grad je još uvijek dopuštao jednaku površinu ograđenu zidinama, pa je i srednjovjekovna izgradnja bila rahla, te je dozvoljavala podizanje zatvorenih vrtova i uz manje raskošne kuce, a ne samo uz palače i samostane. O tome svjedoče zapisi u bilježnicama onovremenih notara koji vrlo često spominju vrtove, bilo utilitarne, bilo ukrasne, a nerijetko i pojedinačna stabla ili kamenu plastiku u vrtu. Također je bio čest uzgoj biljaka na prozorskim daskama o čemu govori i pjesnik Petar Zoranić “… bazel i murtela na prozorih u plemenitih sudih usajena po mladih plemenitih deklicah čestito goje se…” Dakle, osim cvijeća, poglavito karanfila, uzgajalo se i aromatično ili ljekovito bilje. Zbog nedostatka vode vodilo se računa i o koristi i izgledu. U Zadru su na više palača ostali sačuvani gotički prozori s konzolama i širokim kamenim pločama na koje se mogu postaviti posude s cvijećem. Taj običaj se nastavio i kasnije, a održao se do danas.

Prve javne cvjetne površine javljaju se tek u 19. stoljeću, a poklapaju se s pojavom prvih javnih perivoja. Kako poneblje i tlo nisu dozvoljavali raskoš, cvjetne gredice su bile male i malobrojne. Obično su se nalazile uz neki spomenik ili su u centru imale posađenu palmu, bananu, juku ili kane. Prvi javni perivoj otvoren je 1829. godine, a zamišljen je kao vrsta botaničkog vrta mediteranske i poglavito dalmatinske flore. Kao takav nije obilovao uzgojenim cvijećem, nego autohtonim vrstama kao što su na pr. Phlomis, Phytolacca, Lavatera, Lycium, Mattiola, Cheirantus i dr. U jednom dijelu perivoja izgrađen je veliki kamenjar u kojem su bile posađene autohtone biljke kamenjara. Razlog takvoj sadnji je upravo karakter samog autora perivoja koji je bio Bavarac po rođenju, a pasionirani botaničar amater po uvjerenju. Zato je bio opčinjen mirisima i obiljem cvatućih detalja našeg podneblja. On je i sam ostavio popis posađenih biljaka u perivoju u svom pismu regensburškoj “Flori”, časopisu koji je izlazio u to vrijeme. Druge popise biljaka u cvatu, poglavito trajnica dao nam je zadarski botaničar Andreas Alschinger u novinama Gazzetta di Zara iz 1832. i 1842. godine.

Kasnije otvoreni perivoji, a naročito Perivoj Blažekovic (danas Perivoj Vladimira Nazora) imali su više cvjetnih gredica koje su rađene u skladu s tadašnjom modom. Ona se nije puno razlikovala u odnosu na kontinentalni dio Hrvatske. Jedina je razlika, osim manjeg broja, da je većina biljaka osjetljivih na hladnoću kao palme, pa čak i banane, mogla prezimiti na otvorenom. U Perivoju Blažekovic su postojale gredice s kolekcijom ruža, a s obzirom na veliku površinu perivoja parter je bio raskošno uređen. O tome svjedoči plan grada iz 1905. godine na kojem se vidi dio Perivoja Blažeković. Međutim o biljnim vrstama za sada nisu pronađeni podaci. Arhivski podaci uglavnom više ne postoje, ali je sačuvan manji broj razglednica Perivoja Blažeković i Nove obale po kojima možemo zaključiti kako su te gredice izgledale. U Perivoju Blažeković to su bili cvjetnjaci oko spomenika s bistama cara Franje Josipa i osnivača perivoja Dragutina Blažekovića, te jedan cvjetnjak s jukom u sredini. U nacrtu perivoja iz 1893. godine vide se oznake za spomen-kamen s dvije cvjetne rondele ispred, te spomen-ploča koja se nalazila u jednoj niši i možda nije bila ukrašena cvijećem. Cvjetnjak s jukom vidljiv na razglednici odgovarao bi jednoj od rondela ispred spomen-kamena. Danas nijedan od tih cvjetnjaka ne postoji, ostala je samo rondela koja je označena na planu iz 1902. godine, te je bila relativno zapuštena do 1997. kad je uređena u obliku ruže vjetrova s kombinacijom trajnica i sezonskog cvijeća. Na Novoj obali (danas Obala kralja Petra Krešimira IV.) koja je podignuta 1875. godine podignut je dvostruki drvored, a ispod niza crnika bližih moru podignute su 23 cvjetne gredice obrubljene kamenim rubnjacima, širine 3 m, a ukupne duljine 495 m. U njima je bilo sađeno cvijeće ili grmlje ovisno o modi tijekom godina. Bilo je tu i ruža i palmi, kana i dalija. Danas su gredice uglavnom zasađene sezonskim cvijećem u dvije kampanje, a sada se pomalo rubno sade trajnice poput santolina i gazanija, te centralno lavanda, a sve više se koristi i điran (Pelargonium zonale).